a short article by ex-Yugoslav art critic Zoran Djukanovic, author of ruminations on the graphic-novel, here talking about my drawings in Serbo-Croatian-Bosnian
Zašto bi ikada završio to što radiš?
Kad mi je Arturo prvi put pokazao svoje crteže, imao sam osećaj da sam ušao u drugi prostor i drugo vreme, lavirint nikad završenih radova: tomovi tvrdo ukoričenih knjiga za skiciranje ispunjenih stotinama crteža, ipak još ne 15.145 stranica bez proreda Dargerove rukopisne fantazije In the Realms of the Unreal. Kad me je Arturo pitao šta mislim o njegovim crtežima, odgovorio sam mu da oni prizivaju duše likova razapetih žudnjom u knjigama Isaaca Bashevisa Singera, transportovane u današnji svet globalizma. Arturo Desimone (1984) je argentinski državljanin rođen i odrastao na ostrvu Aruba u holandskim Karibima. Otac mu je Argentinac, a majka rusko-poljskog porekla. Oduvek je crtao i pisao, a počeo je da crta aktove kad mu je bilo osam godina. Rekao mi je da je bio izbačen iz škole još u srednjoj, što mi se dopalo. Moja propuštena prilika. Što je još važnije, begunac je iz svih škola političke korektnosti. Pitao me šta mislim o Slavoju Žižeku. Eh, mislim da je Žižek autentično manipulativan filozof, ali mi se jako sviđaju njegove izjave o klozetima i o istinskoj ljubavi. Arturo je samouk, a isprva je tražio obrazovanje kroz dopisne kurseve mitologije i filozofije. Strastveni je čitalac, prepoznam tu ljudsku vrstu čim naletim na nju. He, a onda me je Arturo pitao: „Misliš li da su moji crteži rasistički, homofobični, da ih je nacrtao neko ko je Jevrejin pun samomržnje i ljubomoran na izraelski identitet, seksista, islamofob, samoobanjujući i lažni antikolonijalist…?“ Ne, mislim da su sjajni i da greju ljudsko srce. Tvoji crteži su završeno-nezavršeni, kao što je sam život. Nalaze se između nevinosti Marca Chagalla i gorčine društvene svijesti crteža iz dvadesetih Georga Grosza. Oni su strip, ili da to pomodno formulišem: kontinuirani grafički roman bez tekstualnih balona. Doduše, s puno tekstualne teksture koja razbacana promiče crtežima. Ogromni vizuelni narativ bez Dargerovih devičanskih Vivian Girls, ali zato s puno muslimanskih žena. Arturo je paganin u hramu političke korektnosti, slon u staklarskoj radnji, i želi da se pari upravo ovde i upravo sada s živim eksponatima u zoološkom vrtu kulturnih razlika. Želja za ženskim telom ispod burke. Orijentalizam? Hajde, nećemo trućati. Arturov pandemonijum političke nekorektnosti i nikad dovoljno ispunjenih seksualnih želja je pre svega svet znatiželje i istinske ljubavi prema drugosti u ljudima, što je drugost skrivena u nama. Ovi crteži su istovremena ljubav prema jevrejskoj i islamskoj umetnosti. U Arturovom kotlu s dušama razapetim žudnjom je spojeno ono što svet političke korektnosti samo lažno sanja da će spojiti, a umesto toga je mnogo srećniji sa svojom hipokrizijom. Arturovo vizuelno pripovedanje je delo ljubavi.
Zoran Đukanović